Nudimo vam sjajnu priliku da se s visoko kvalificiranim trenerima pripremite za stručni jezični ispit za medicinsko osoblje. U prijateljskoj radnoj atmosferi vježbate jezično siguran i samouvjeren nastup. Kroz simulacije, grupnim vježbe i individualne razgovore ciljano se pripremate za kliničku svakodnevicu u Njemačkoj.
Kako biste u Njemačkoj dobili odobrenje za samostalan rad liječnika morate, osim stručnih kvalifikacija, dokazati i dovoljno poznavanje njemačkog jezika. Stručni jezični ispit (FSP), kojeg se svi pribojavaju, testira vašu jezičnu kompetenciju i vašu opću sposobnost komunikacije. CERTA AKADEMIJA vas ciljano priprema za taj ispit.
Tečajevi su namijenjeni liječnicama i liječnicima koji već imaju TELC-B2, Goethe-B2 ili viši certifikat i koji bi svoju profesionalnu karijeru željeli nastaviti u Njemačkoj. Učite i trenirate s kolegama koji se suočavaju sa sličnim izazovima kao i vi. To jamči intenzivnu radnu atmosferu i aktivnu razmjenu informacija.
Tečajevi CERTA ACADEMY traju četiri tjedna. Tijekom tog vremena upoznat ćete se sa zahtjevima FSP-a. Kroz simulirane razgovore između liječnika i pacijenata te stručne razgovore među liječnicima vježbate jezičnu rutinu. Osim treninga u malim grupama, nudimo i individualni trening. Tako stječete sigurnost i možete pristupiti ispitu dobro pripremljeni.
Tečajevi CERTA AKADEMIJE temelje se na jasnoj strukturi. Sistematično učite fraze koje su vam potrebne. Sudjelujte aktivno na tečajevima, kako biste od toga maksimalno profitirali! Tako možete samouvjereno pristupiti ispitu.
Moje iskustvo s ispitom:
Alarm je zazvonio. Nakon nekoliko sekundi bio sam potpuno budan: danas je dan ispita! Otvorio sam prozor. Dan je bio savršen, obasjan neodoljivom sunčevom svjetlošću. “Hoću li ponoviti stručne pojmove ili ću doručkovati?”, pitao sam se. „Ne zaboravite jesti ujutro!“, čuo sam Željkicin glas u glavi. Željkica je moja HR savjetnica i moram reći da mi je dala puno izvrsnih savjeta. Ali da bih pohvalio Željkicu, trebalo bi mi još nekoliko stranica.
Otišao sam na doručak i stručne pojmove ostavio na stolu. Bio sam nevjerojatno opušten. Pa, vježbao sam sa svojom učiteljicom Cristinom mjesec dana. Ona je to sve već prošla i položila ispit prije deset mjeseci. Zahvaljujući njoj, poznavao sam strukturu ispita i sve trikove. Uzeo sam šalicu kave (čovječe, kako je kava u hotelima grozna…) i sendvič i sjeo za stol, s telefonom ruci. Vrijeme je za vijesti: „Novi vlakovi za Deutsche Bahn“, „Gospođa Merkel u razgovoru o Brexitu“ (čini se da nije zadovoljna s Britancima)… Pogledam na sat i shvatim da moram završiti svoj jutarnji ritual. Otišao sam u svoju sobu i zapitao se, trebam li nešto ponoviti. „Ne“, rekao sam sam sebi, „spreman si!“ Obukao sam odijelo i izašao. Recepcionerka je već pozvala taksi. Vožnja je trajala oko 15 minuta. Nije bilo gužve u prometu, najveća gužva je već prošla. Srećom ispit je bio u 10 sati. Taksi se zaustavio pored visoke zgrade. Liječnička komora Hamburg!
Odvezao sam se liftom na 13. kat. Jedna gospođa me odvela u čekaonicu. Bilo je 9:30 i trebao sam pričekati do 10 sati. Nisam vidio nijednog drugog kandidata. (Jesam li ja jedini ovdje?) U 10 sati došao je liječnik i odveo me u sobu u kojoj ga je čekalo još dvoje kolega. Samo nekoliko ljubaznosti, objašnjenje strukture ispita (koju sam već poznavao) i ispit je počeo. Ispitivač je u ruci držao štopericu. (Iskreno, što je s ovim štopericom? Ja sam jedini ovdje…).
Liječnica, koja je glumila pacijenticu, počela je nabrajati svoje tegobe: “Imam bolove u desnom gornjem dijelu trbuha nakon jela …” – “Aha, žučni kamenci! Dobro, lagano!“, pomislio sam. Morao sam napraviti anamnezu, ali moja “pacijentica” nije imala strpljenja za to. “Čemu toliko pitanja, doktore?” Kako to mislite, uzimam li neku drogu? Nisam zato došla!”, i tako dalje. O moj Bože, kako je bila naporna! Ali znao sam da trebam napraviti sve po protokolu. Ostao sam miran i rekao nekoliko ohrabrujućih rečenica. Prestala je s pitanjima pa sam mogao dovršiti anamnezu. Za to vrijeme dvojica liječnika su šutjeli i nešto zapisivali. Jedno od njih dvojice je gledao na štopericu. (Opet ta štoperica!) Moja pacijentica je imala puno pitanja: „Što mi je, doktore? Moram li na operaciju? Jel‘ umirem?“ Bio sam pun razumijevanja i odgovorio na sva pitanja. Mislim da sam pokazao dovoljno suosjećanja, ali ne previše. (Čuo sam da jedna kandidatkinja nije prošla ispit, jer je bila previše empatična. Dakle, plakati s pacijenticom nije opcija.) Dok sam objašnjavao u glavi sam čuo Cristinin glas: „Bez stručnih pojmova u razgovoru s pacijentima!“ Dao sam sve od sebe da ne kažem “kolelitijaza”. Najednom je onaj drugi liječnik rekao: „Vrijeme je isteklo. Dođite sa mnom u drugu sobu!“ (Kamo idem sad?)
Došli smo do jedne male prostorije: samo jedan prozor, stolica i naravno – sat. (Stvarno? Nije bilo drugih kandidata. Smiješno.) Dobio sam formular, koji mi je bio poznat. (S Cristinom sam napisao toliko otpusnih pisama na tom formularu i znao sam sve trikove.) „Imate 20 minuta“, rekao je liječnik i napustio sobu. Počeo sam pisati. Rečenice su lagano dolazile. Ali u početku sam mislio da 20 minuta neće biti dovoljno, da sve stignem napisati. Hvala Bogu, dovoljno sam vježbao da stignem napisati otpusno pismo za 19 minuta! (Ok, sad idem brzo provjeriti, jesam li sve dobro napisao.) Upravo sam čitao prvu rečenicu, kada se liječnik vratio. (Ma zašto bih to čitao?!)
Otišao sam za njim u onu prvu prostoriju, gdje je čekalo drugih dvoje liječnika. Došlo je vrijeme za razgovor s liječnicima. („Koristi stručne pojmove!“, opet sam čuo Cristinin glas.) Moje predstavljanje pacijenta je dobro prošlo. Pa puno sam puta vježbao s Cristinom. Zatim su slijedila pitanja, što bih napravio s pacijentom: ultrazvuk, ERCP i tako dalje. Brzo sam odgovarao na pitanja i glavni liječnik više nije znao, što bi me pitao. (Nema više pitanja?? Take that!) Liječnik sa štopericom (štoperica je naravno još bila tu) je rekao da imamo još vremena i da mogu sada pacijentici reći što ćemo raditi.
Sad su, dakle, slijedila duga objašnjenja o ERCP-u, ultrazvuku i CT-u. Na kraju se ispostavilo da moja pacijentica nije ništa shvatila vezano za žučne kanale i žučni kamenac. (You have gotta be kidding me!!!) Bio sam strpljiv i ostao miran. Pokušao sam joj još jednom objasniti, a ona je htjela da joj snimim žučne kanale. („Nema problema“, pomislio sam.) Napravio sam što je htjela, ali imala je još pitanja: „Ali doktore, otkud ti kamenci?“ („Iz Alphe Centauri“, htio sam reći.) „Iz žučnog mjehura“, rekao sam. Napokon je razumjela i naš razgovor je završio.
Liječnik sa štopericom dao mi je popis s deset stručnih pojmova, koje sam trebao objasniti. (YES!! Svih deset pojmova s Cristininog popisa!) Imao sam 5 minuta, ali napisao sam sve za 3 minute. Dao sam papir liječniku. Bio je iznenađen: „Već ste gotovi?“ („Take that“, pomislio sam.) Ispit je završio. Pitali su me još par stvari: što radim, odakle dolazim i tako dalje. Stisak ruke, pozdravi i brzo sam bio vani.
Sunce je sijalo i imao sam dobar osjećaj. Nazvao sam Željkicu i Cristinu i sve im ispričao. Bilo je 11 sati i imao sam cijeli dan pred sobom. Sad je došlo vrijeme za razgledavanje grada.
Sljedećeg jutra napustio sam hotel. U avionu sam dobio email s obavijesti da sam prošao ispit. Sada moja nova avantura u Njemačkoj može početi!
